Otkad je Dubrovnik postao Kraljev Grudobran i preobličio se u pozornicu jedne dekadentne fantazije, koja mnogo govori o trenutnom razumijevanju države i politike, dobio je ne samo kičastu nadogradnju koja je digitalno ugrađena u njegove drevne trgove i zidine nego i kičastu povijest. Koga briga za stvarni Dubrovnik i njegov samozatajni put, jedinstven u slavenskom svijetu, ako se preko Kraljeva Grudobrana o Dubrovniku “za ove četiri godine, koliko se po njemu snima /Igra prijestolja/, više pisalo u svijetu nego sveukupno u svih tisuću i četiristo godina njegove, čak i prilično slavne, prošlosti” (Jonathan Bousfield u Jutarnjem listu, 2. svibnja)? Što je “prilična” slava prema medijskoj slavi? Ili medijskom neznanju? Tjednik The New Yorker u uredništvu ima i funkciju “kontrolora grešaka” (error checker). Bio sam zapanjen kad me je dotična osoba prije dvadesetak godina zamolila da odgovorim je li zvonik Crkve sv. Marka u Zagrebu na sjeveroistoku ili jugoistoku trga koji nosi ime drugog među sinoptičkim evanđelistima. Šteta što na Bousfieldovu tekstu nije radio jedan takav kontrolor, jer bi ga spasio od osnovnih i vrlo prizemnih grešaka poput one “da je /dubrovački/ knez obnašao svoju funkciju samo godinu dana”. Hollywoodsko načelo da ne postoji loš publicitet očito je uzelo maha. Pokazalo se da nema loše prošlosti. Što više scena s usijanim žaračima u stražnjici to bolje. Jedino je samozatajnost loša.

Medijska preobrazba reputacija i vrijednosti nosi i mnogo veću cijenu od neprilike površnog ili nikakvog znanja. Svaka pokondirena tikva predstavlja neuspjeh normativnog sustava. Ako ne prihvaćamo standarde po kojima se određuju stvarna postignuća u našem društvu, ako ih sustavno potkopavamo, ako odbijamo prosuditi što je dobro, a što je loše ili lažno, živjet ćemo u Kraljevu Grudobranu relativizma. Nedavno je u Sambrevilleu, gradiću u južnoj Belgiji, održana misa zadušnica za Miss Chiwu, jedanestogodišnju chihuahua kujicu, medijski proslavljenu zbog pojavljivanja u raznim TV programima (La Meuse, 23. travnja). Istog tjedna spašeno je samo pedeset od 700 sjevernoafričkih izbjeglica nakon što se prevrnulo plovilo koje ih je prenosilo u Italiju. Naša umorna civilizacija zacijelo smatra kako je neukusno upoređivati medijsku pokrivenost ovih dvaju sasvim različitih događaja. Ipak, teško se oteti dojmu da živimo u svijetu u kojemu se sa životinjama postupa kao s ljudima, a s ljudima kao sa životinjama. Sekularizirano i anemično kršćanstvo koje moli za krepanu kujicu stvara svoja protutijela. Prije pola stoljeća mladi industrijskog svijeta bunili su se protiv represivnog društva te dogmatske i anemične ljevice. Danas u odsutnosti svih normi, koja zahvaća i samo srce tradicije, nemirne se duše bore za strukture i zaboravljene standarde. Kako inače objasniti slučaj dvadesetdevetogodišnjeg australskog liječnika Tareqa Kalmeha, koji je napustio ugodan i izuzetno uspješan život pedijatra-playboya u Perthu za askezu u ISIL-ovoj zdravstvenoj službi u Al-Raki, Sirija (The Sydney Morning Herald, 28. travnja)? Norman Bethune našeg vremena nije više liječnik-komunist na frontama revolucije nego liječnik-islamist na božjem putu.

Premda borba za standarde može poprimiti krajnje oblike, suvremene krize neće nestati ako se ne vratimo normama i pravilima. Gospodarske i medijske krize nisu vezane uz vlasništvo, jer uvijek postoji vlasnik, bio on pojedinac, korporacija ili partijska država. One su u prvom redu političke, jer je sposobnost odlučivanja ograničena nedostakom znanja o tomu što jedno društvo može i mora učiniti. Stare formule ne rješavaju nove izazove. Riječju francuskog javnog djelatnika Jean-Dominiquea Giulianija, “europska se ljevica nikad nije oporavila od neuspjeha i horora komunizma. Desnica je bila nesposobna predstaviti jasno, pozitivno tumačenje globalizacije. Posljedice za demokraciju u Europi su goleme.” U Hrvatskoj su posljedice još naglašenije, posebno zbog nedostatka educiranih lidera. U zemlji u kojoj je meritokracija još uvijek tuđi pojam, gdje je gotovo sve po babu i stričevima, a najmanje po postignućima, trenutne vlasti pokazuju višak neodgovornosti, a mediji još nisu prihvatili prosvjetiteljsko djelovanje kroz obnovu normi i standarda. Lanac odlučivanja i u državi i u medijima mora se graditi na naobrazbi koja u prvom redu izgrađuje slobodnog čovjeka. Humanistički obrazovan čovjek naći će put k specijaliziranom znanju.

Tu nema prečaca. Suprotan smjer, osposobljavanje putem birokratiziranog školstva i uske specijalizacije za karijerne potrebe nesumnjivo su važni uzroci krize odlučivanja u suvremenom društvu. No, lanac odlučivanja također se ne može graditi bez moralnih standarda. Bezobzirni i nepromišljeni ljudi poput našeg premijera ne mogu okupiti vrijedne suradnike. Politička lukavost neće ih spasiti od udvorničkog ozračja koje su sami stvorili i koje će im doći glave. Nabusiti su zapravo krhki, jer sve vide kroz prizmu intrige, što je možda norma u Kraljevu Grudobranu, ali ne u suvremenom medijskom svijetu gdje je svaka pogreška na sutrašnjoj naslovnici. Štoviše, za razliku od Kraljeva Grudobrana, gdje se moglo kažnjavati usijanim žaračem, teško da je netko još impresioniran PNUSKOK-om. Uostalom, kojim pravom očekivati odgovornost političara ako mediji nisu odgovorni?

Postoji mišljenje da je meritokracija jedini način da se zemlje s totalitarnom prošlošću odmaknu od svojih ideoloških polazišta. To vrijedi i za hrvatsko društvo, gdje se mediji još oslobađaju utjecaja stare nomenklature, koja vodi svoj posljednji i odlučni teški boj. Zato obnova svakog medija, njegov povratak osnovnoj misiji objektivnog informiranja i komentiranja, pretpostavlja ne samo predanost cilju i standardima profesije nego i provjerljivo znanje.

Kolikogod uredništva zazirala od cenzure, ona moraju vršiti strog nadzor nad nestručnim predstavljanjem svih relevantnih informacija. Standardi osvojeni meritokratskim drilom povratit će vjerodostojnost i ozbiljnost. Kraljev Grudobran vratit će se tamo gdje i pripada: u Vlahušićevu nadležnost.

P.S.: U Varšavi je 24. travnja umro Wladyslaw Bartoszewski (r. 1922.), borac pokreta otpora, novinar podzemnih i opozicijskih katoličkih novina, pripadnik demokratske opozicije, povjesničar, diplomat i političar. Bio je logoraš u Auschwitzu, a za komunističke diktature proveo je skoro deset godina u raznim zatvorima. Nakon pada komunizma bio je veleposlanik, u dva navrata ministar vanjskih poslova i član gornjeg doma poljskog parlamenta. Nosio je priznanje Pravednika među narodima. Za njega je dolazak komunista na vlast značio početak druge okupacije. Oni koji insistiraju na Trnjanskim kresovima i općenito na proslavi 8. maja neka razmisle o sudbini naših ljudi, koji su poput Bartoszewskog bili žrtve dvaju totalitarizama, ljudi poput Ilije Jakovljevića, pravnika, katoličkog aktivista, novinara, pjesnika i pisca, predsjednika Društva hrvatskih književnika, koji je nakon ustaškog logora otišao u partizane, a 1948. skončao u komunističkom zatvoru. Još jedan revizionist za vladine udruge prostituiranih ljudskih prava.

8. svibnja 2015.
www.jutarnji.hr/za-jutarnji-pise-ivo-banac-mediji-i-meritokracija/1344873