Izbor predsjednika Vrhovnoga suda Republike Hrvatske dobivao je i dobiva  neobična obilježja  i medijsku pozornost kao da se radi o presudnoj stvari za budućnost hrvatskoga pravosuđa. Ali ne samo za budućnost pravosuđa. Propitkuje i  sama procedura  a to onda traži duoročno rješavanje  brojnih otvornih pitanja vezanih uz sustav pravosuđa. 

Prvo je predsjednik republike Milanović predložio  kandidatkinju koja se nije javila na natječaj i koja nije sudac (profesorica Zlata Đurđević). Potom, podupire kandidata prvostupanjskog suda (trgovačkog).Taj kandidat (Dobrović) ne dobiva podršku opće sjednice Vrhovnoga suda. Kuriozitet je međutim da Državno sudbeno vijeće zastaje sa stegovnim postupkom u odnosu na sudca  Doborovića do okončanja postupka izbora  predsjednika Vrhovnoga suda. U međuvremenu, kroz medije se pojavljuje treća kandidatkinja (Ksenija Turković) koja nije  sutkinja i nije se prijavila na natječaj. 

Predsjednik  Vrhovnoga suda osoba je koja predstavlja Vrhovni sud i sudbenu vlast i obavlja poslove sudske vlasti  (brine o urednom obavljanju poslova, o predstavkama, funkcioniranju informatičkog sustava, financijsko-materijalnom poslovanju suda, upravljanja nekretninom, određuje godišnji raspored sudaca, daje upute u okviru svojih ovlasti etc. – a što je sve navedeno u 18 točaka članka 29. Zakona o sudovima) . Vidljivo  je dakle  je da predsjednik Vrhovnoga suda ne može na nikakav bitan način utjecati na funkcioniranje sudbene vlasti u Republici  Hrvatskoj. Iz svega navedenoga proizlazi    da hrvatsko društvo (tijela vlasti , izvršne i zakonodavne  ) nisu u stanju   mirno  izabrati osobu koja ništa  bitno ne može učiniti za društvo u cjelini na svojoj uvaženoj funkciji.  Kako bi tek izabralo osobu koja bi mogla nešto bitno učiniti na bilo kojoj društvenoj funkciji?

Ova “trakavica” s “lomljenjem kopalja” radi izbora predsjednika Vrhovnoga suda sve se više ukazuje kao “zabava dokonih dužnosnika” kako bi prikazali da nešto ozbiljno rade!

Pri tome se očito zaboravlja da je jedno od temeljnih ljudskih prava određeno člankom 29. Ustava RH  i čl. 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – pravo čovjeka da neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama i ispita njegov slučaj. 

U  hrvatskom pravosuđu ozbiljni postupci o kojima ovise u značajnoj mjeri sudbine ljudi traju godinama i desetljećima (s jedne strane), a s druge strane sudovi donose čak i presude glede kojih se “diže kosa na glavi” (kako je rekao bivši predsjednik Vrhovnoga suda). 

Važno je i bitno tko upravlja autobusom. No ako imate podrtinu od autobusa koja jedva ide – tada je kvaliteta vozača nevažna, a važno je sve ono drugo. 

Iskazana neobazrivost državnih dužnosnika prema stvarnim problemima i njihovim uzrocima u hrvatskom pravosuđu i preferiranje bavljenjem izborom čelnika sudske uprave ukazuje ili da dužnosnici koje društvo plaća uopće ne razumiju zašto su izabrani i zašto ih se plaća. Ili da  namjerno i svjesno u prvi plan stavljaju najmanje bitne stvari kako suštinski ne bi radili ono što im je dužnost u ime građana koji su ih izabrali. Odnosno stječe se dojam da im je namjera ostaviti Hrvatsku u unutrašnjem stanju koje za nju nije povoljno, a “formalnim pregalaštvom” oko ovakvih stvari imaju svojevrsno “pokriće” da navodno rade vrlo ozbiljan posao. s

Hrvatska nedvojbeno treba svoje pravosuđe ozdraviti. No to se  apsolutno ne može činiti izborom predsjednika Vrhovnoga suda, nego drukčijim izborom sudaca (budući oni odlučuju), drukčijim nagrađivanjem sudaca, drukčijim   tretmanom sudaca i napokon, drukčijim  postavljanjem prema onima koji ne odgovaraju funkciji suca.

No to sve pred društvo  a poglavito pred tijela vlasti stavlja ozbiljne dugoročne zadatke koji se ne rješavaju preko noći ili pak izborom jednog suca, pa bio to I predsjenik Vrhovnoga suda. 

U Zagrebu, 01.10.2021.

Za Hrvatski helsinški odbor

Ivan Zvonimir Čičak

predsjednik