Evo nas na još jednoj dodjeli nagrada Hrvatskoga helsinškog odbora u povodu 10. prosinca, Dana ljudskih prava. Posebno se prisjećam što je ovaj dan, baš današnji dan, značio prije četrdeset godina. Naime, na današnji dan 1971., bila je subota navečer, počela su masovna hapšenja studenata. Među njima bio sam i ja. Bila mi je čast tada biti među njima. Masovna kršenja ljudskih prava, hapšenja, represija i progoni bili su sastavni dio našeg života, sve do pada jugoslavenske komunističke diktature. Upravo zbog toga pozivam vas da minutom šutnje odamo posebnu počast onima koji su u tom razoblju bili žrtve gaženja ljudskih prava. No, nećemo zaboratiti u tu minutu šutnje uključiti i sve one stradalnike koji su bili žrtve masovnog gaženja ljudskih prava do današnjeg dana.

(minuta šutnje)

Počet ću jednom konstatacijom: kao što vidite, Hrvatski helsinški odbor još postoji, još djeluje, izaziva prijepore, usprkos činjenici da već nekoliko godina slušamo lamentacije o HHO-u kojega više nema, koji je propao i slično. No, u godini koja protječe HHO je imao itekako impresivan učinak.

Najvažnija je stvar da smo se konačno, poslije 19 godina djelovanja, skrasili u svom prostoru, u Domagojevoj ulici, u bivšoj ljekarni, koju nam je na raspolaganje stavila gradska uprava, na čelu s gradonačelnikom Milanom Bandićem, na čemu mu od srca zahvaljujem.

Kolona obespravljenih i zaboravljenih, koji smatraju da su im ugrožena ljudska prava, i dalje svakodnevno kuca na naša vrata. To su stotine i stotine ljudi koji u ovoj teškoj socijalnoj situaciji nemaju novaca za skupe odvjetnike, pa im preostaje samo nada da ćemo im mi, ili neka druga civilna udruga za ljudska prava, pomoći da dođu do svoje pravde. Uz taj stalni posao individualne pomoći građanima, HHO nije zanemario ni druge aktivnosti.

U ovoj godini HHO je objavio 20 izjava, otvorenih pisama, zakonskih i inih inicijativa o većini važnih društvenih pitanja. Oglasili smo se u svezi kršenja ljudskih prava članova obitelji utamničenog bivšeg predsjednika hrvatske Vlade, Ive Sanadera. Odbor je 15. siječnja stao na stajalište da treba oštro razlučiti pravosudni slučaj Ive Sanadera od njegove obitelji te pozvao medije da ne zadiru u privatni život ostalih članova njegove obitelji.

U istom mjesecu uslijedili su „vrući“ tonovi u prijeporu između HHO-a i aktualnog predsjednika Republike Ive Josipovića, zbog njegovih neobičnih izjava i miješanja u unutarnje stvari BiH. To je eskaliralo je njegovim neprimjerenim izjavama, kako na račun našeg člana Ive Banca, tako i Odbora u cjelini. Još smo od Tuđmanova vremena navikli da Pantovčak kvalificira HHO kao parapolitičku instituciju, u kojoj djeluju pojedinci koji su „propali“ u politici. Jednako tako navikli smo i da s Pantovčaka stižu poruke koje osnažuju one snage koje rade na razbijanju BiH. Odbor se tome suprotstavljao onda, a suprotstavljat će se i ubuduće.

Posebnu pažnju javnosti izazvao je i naš prijedlog za ocjenu ustavnosti Zakona o izborima za Sabor iz redova nacionalnih manjina. Osim što se nismo slagali s dvostrukim pravom glasa, suprotstavili smo se i pokušaju da se srpski dio korpusa nacionalnih manjina izdvoji iz ostalih nacionalnih manjina te da im se dadu posebna biračka prava. Stajalište Odbora bilo je da su time Srbi u Hrvatskoj stekli položaj polunaroda te da im je pravi cilj vratiti se u hrvatski Ustav u statusu naroda, kao što su to imali za vrijeme jugoslavenske komunističke diktature. Da smo bili u pravu svjedoči i izjava Milorada Pupovca, koji je na skupštini Srpskoga narodnog vijeća 23. prosinca prošle godine eksplicitno izjavio: „Stvarali smo ovu državu, ma koliko to neki negirali, i vratit ćemo svoj status koji smo imali do 1990.“

Taj njihov pokušaj podržalo je i srbijansko rukovodstvo na čelu s predsjednikom Borisom Taićem, tražeći u izjavi ministra za dijasporu u Srbiji da se Srbima u Hrvatskoj i Crnoj Gori vrati ustavnopravni položaj naroda. Ustavni sud donio je odluku kojom je poništio sporne zakonske odredbe, što smatramo uspjehom ne samo HHO, nego i hrvatske civilne scene u cijelosti.

Odbor je u nekoliko svojih izjava upozorio na nepravilnosti u načinu izbora članova rukovodećih tijela Hrvatske radiotelevizije, budući da su oni izabrani na netransparentan način i suprotno postojećem Zakonu. No, arogancija politike, vladajuće i oporbene, nije se obazirala na proceduralne finese, jer im je bio važniji samo njih tranutačni interes utjecaja na najvažniju medijsku instituciju u Hrvatskoj.

HHO je posebnu pažnju posvetio problemu ovrha i pokrenuo široku javnu raspravu o tome. Učinili smo to stoga što je stotinjak osoba dosad prodefilirqalo kroz naš ured, tražeći od nas pomoć u zaštiti gole egzistencije.

HHO je i ove, kao i ranijih godina, propitkivao opravdanost postojanja Zakona o golf igralištima. Izražavamo zadovoljstvo što je Vlada Jadranke Kosor pokazala razumijevanje za našu inicijativu i na kraju mandata povukla osporavani Zakon.

Upozoravali smo i tražili utvrđivanje stvarnog popisa birača, smatrajući da se postojećim popisom birača dovodi u pitanje legitimnost kako izbora, tako i referenduma o ulasku u Europsku uniju.

U nekoliko izjava HHO je upozoravao na prisutnu praksu iskazivanja netolerancije, rasizma i neofašizma na hrvatskim sportskim borilištima. Međutim, nismo vidjeli snažnih pomaka u sportskih institucijama, kao ni u društvenim strukturama, osim mlačnih reakcija koje, po nama, samo pospješuju dosadašnju negativno ponašanje huliganskih skupina koji zloupotrebljavaju sport za promicanje nekih drugih ideja i ideologija.

Posebnu pažnju Odbor je i ove godine posvetio pitanju ratnih zločina iz Domovinskog rata, ali i zločina počinjenih poslije Drugoga svjetskog rata, te o njihovim učincima na današnju društvenu i političku situaciju u Hrvatskoj.

HHO bio je jedina NVO koja se neposredno poslije Oluje na licu mjesta bavila istraživanjem masovnih kršenja ljudskih prava, koje pravnici podvode pod kazneno djelo ratnog zločina ili zločina u ratu. O našim nalazima redovito smo 1995., u delikatnijim vremenima, opasnima po život, objavljivali izvještaje, koji su pretočeni u knjigu Vojna operacija Oluja i poslije. U knjizi su pobrojana imena 660 civila, uglavnom staraca, koji su prema našim tadašnjim nalazima brutalno likvidirani ispred praga vlastitih kuća. Ta HHO-ova knjiga jedino je i najvjerodostojnije izvješće o posljedicama operacije Oluja s hrvatske strane.

Nažalost, državne institucije dosad nisu objavile nikakve podatke o stradanjima srpskih civila poslije Oluje. S tim u vezi, HHO je koncem travnja ove godine u izjavi broj 8 objavio da do današnjeg dana nitko u Hrvatskoj nije osuđen za ratne zločine počinjene poslije Oluje. Naša je procjena da neće ni biti. A ako netko i bude, bit će to na simboličnoj razini. Tako se u praksi realizirala toliko osporavana izjava bivšeg predsjednika Ustavnog suda Milana Vukovića da „Hrvat ne može počiniti ratni zločin u obrambenom Domovinskom ratu, nego da je to samo zločin u ratu“.

Ratni zločini, nažalost, bitno su obilježili ovogodišnju političku situaciju u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je na djelu njegovanje kulture i kulta ratnih zločina. Glavni pečat tome davali su slučaj Gotovina-Marčak-Čermak pred haškim sudom i predmet Glavaš i drugi pred hrvatskim sudom.

Reakcije na te presude samo su pogoršale odnos prema ratnim zločinima. Nedopustivo je da predsjednica Vlade šalje posebne pozdrave hrvatskim generalima iz Knina, da predsjednik Republike također izjavljuje nakon presude da je njeno obrazloženje neprihvatljivo. A potom u New Yorku izjavljuje kako su u Haagu „krive osobe“ (misleći na Gotovinu i Markača). Istu tezu iznio je i tadašnji šef oporbe (vjerojatni predsjednik nove Vlade) Zoran Milanović. Sama činjenica da su visoki dužnosnici državne vlasti komentirali nepravomoćnu presudu jednog suda koja se odnosi na kaznena djela u Hrvatskoj, po hrvatskom je zakonu kazneno djelo. Prema Ustavnom zakonu o suradnji s Haškim tribunalom, taj je sud i hrvatski sud i to sa subordiniranim položajem. Stoga svako komentiranje postupaka tog suda od strane političkih dužnosnika predstavlja kazneno djelo.

U svim gradovima na javnim mjestima mogu se naći posteri generala Gotovine i generala Markača, koji su nepravomoćno osuđeni od strane Ad hoc tribunala, s natpisima „Heroj, a ne zločinac“. Gradsko vijeće Zadra nedavno je dodijelilo godišnju nagradu generalu Gotovini. Dan poslije izricanja presude Gotovini Večernji list, vodeći hrvatski dnevnik, objavio je preko cijele stranice njegovu fotografiju s natpisom „Heroj, a ne zločinac“. HHO je izravno upozorio uredništvo tog lista na štetne posljedice stvaranja takve medijske atmosfere. Sutradan je, kao vjerojatni odgovor, na naslovnici istog dnevnika objavljena manja Gotovinina fotografija s natpisom „On je i dalje heroj“. Nekoliko mjeseci kasnije, Večernji list objavio je velike postere generala Gotovine i Markača. Te postere danas možete naći na ulazima u policijske postaje i vojne objekte širom Hrvatske. To je samo nastavak iste uređivačke politike od prije nekoliko godina, kada je Večernji list uoči najavljenog (ali zbog bolesti nerealiziranog) hapšenja generala Bobetka objavio i njegov poster. Sve to stvara lošu klimu u hrvatskom društvu.

HHO smatra da je potrebno liječiti uzroke, a ne posljedice, te da su potrebne snažne, šire društvene akcije kako bi se suzbila kultura veličanja ratnih zločina.

Početkom kolovoza u Mostaru održan je sastanak predsjednika svih helsinških odbora s područja bivše Jugoslavije. Sastanku nije bio prisutan jedino predsjednik makedonskog odbora. Na tom sastanku istaknuto je da se svi helsinški odbori s područja bivše Jugoslavije protive projektu Recom, budući on ne samo da ne daje pozitivne rezultate, nego upravo obrnuto. Razlog tomu je da je svaki pokušaj pomirenja nametan s jugoslavenskog nivoa izaziva zazor i odbojnost u javnostima država sljednica bivše Jugoslavije. Stajalište je HHO da na pomirenju treba raditi prvo na državnim razinama u svim državama sljednicama. Prvo među „nepomirljivim“ stranama među pripadnicima istog naroda, a potom i među predstavnicima različitih naroda unutar pojedinih država. Tek potom moguće je i potrebno razgovarati i o pomirenju (bez obzira što to značilo) na regionalnom nivou. Očigledno je da i danas društvene elite i javnost u državama nastalima raspadom Jugoslavije imaju različiti pristup pojedinim događajima (na primjer, odnos prema Vukovaru).

Predsjednici helsinških odbora iz regije zauzeli su i zajedničko stajalište da se na sve osobe osuđene za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, a kojima su presudili domaći sudovi, treba primjeniti načelo Ad hoc tribunala iz Haaga, prema kojem sve osuđene treba pustiti na slobodu nakon dvije trećine odslužene kazne. Kako se na tu vrstu zatvorenika primjenjuju principi custodie honeste, njima se ne može postavljati pitanje o kajanju i krivnji, budući su se oni o tome očitovali tijekom sudskog procesa. Upravo stoga HHO je u svojoj izjavi tražio da se i na slučaj Norac primijeni isti princip. Protiv tog principa bili su oni pojedinci iz nevladinih udruga koji su do zadnjeg dana djelovali u strukturama bivše komunističke vlasti i koji tada nisu vodili računa o ljudskim pravima, niti znaju što je to custodia honesta.

Nadalje, HHO je jedina nevladina udruga za ljudska prava u Hrvatskoj koja se bavila i komunističkim zločinima poslije Drugoga svjetskog rata, zbog čega je dio javnosti stigmatizirao Odbor kao desničarsku, natražnjačku instituciju. Tako se dogodio idejni kopernikanski obrat. HHO, kojeg je Franjo Tuđman, nakon što smo inicirali i organizirali demonstracije za spašavanje Radija 101, u studenome 1996., nazvao „crvenim, žutim i zelenim vragovima, plaćenim izvana za Judine škude“, sada je postao nepopularan samo zbog toga što je za nas svaki zločin zločin, i što ne prihvaćamo nikakvu ideološku ili nacionalnu obojenost zločina.

Prije tri godine pokrenuli smo raspravu o ratnim zločinima poslije Drugoga svjetskog rata. Zbog toga smo imali prijepore s tadašnjim predsjednikom Republike Stipom Mesićem, ali i velikim dijelom društvenog establišmenta. Mi smo, u skladu s europskim dokumentima, inicirali snažnije istrage za ratne zločine počinjene nakon Drugoga svjetskog rata. Za razliku od drugih NVO-a, ratni zločin je za HHO ratni zločin, bez obzira je li počinjen nakon Oluje ili nakon Drugoga svjetskog rata. Negiranjem zločina nakon Drugoga svjetskog rata otvara se prostor i za negiranje zločina nakon Oluje, na temelju iste mentalne matrice. HHO je tada donio odluku da se prilikom istraga i rasprava o ratnim zločinima počinjenim u vrijeme komunističkog sustava moraju primjenjivati iste metode i isti kriteriji koji su primjenjivani i prilikom istraživanja zločina počinjenih tijekom posljednjeg rata u bivšoj Jugoslaviji. Nažalost, za takvo suočavanje s ratnim zločinima nema razumijevanja u većem dijelu postkomunističkog društva, ali niti među ostalim NVO-ima.

Nadalje, HHO je snažno lobirao dvije godine prema hrvatskom parlamentu, tražeći da se u djelo provede rezolucija Europskog parlamenta, te da se 23. kolovoza, dan sklapanja pakta Molotov-Ribbentrop, u Hrvatskoj zakonom proglasi Danom sjećanja na žrtve fašizma i komunizma. Hrvatski parlament učinio je to tek ove godine.

Naposljetku, HHO je, u skladu s proklamiranim načelima, pokrenuo i predstavku za promjenu imena Trga maršala Tita u Zagrebu, smatrajući da osobe najodgovornije za ratne zločine ne mogu imati svoje ulice i trgove. Ako je Španjolska uklonila sva obilježja režima Francisca Franca, tada to mora učiniti i Hrvatska. No, iz ovotjedne odluke nadležnog odbora zagrebačke Gradske skupštine razvidno je da komunizam i tuđmanizam itekako i dalje žive u glavama članova tog Odbora. Na šuplje argumente skupštinskog odbora HHO će se očitovati posebnom izjavom sljedeći tjedan.

Sve dosad nabrojano ukazuje da u Hrvatskoj, nažalost, ne postoji kritički odnos prema ratnom zločinu kao takvom te da Hrvatska nije spremna suočiti se s istinom o samoj sebi. HHO se u tome osjeća prilično usamljenim. Naime, mi, za razliku od postratnih profitera, koji prepričavanjem naših izvještaja od prije 15 godina grade neke svoje nove sinekure, i dalje nastavljamo svoj beskompromisni i nezahvalni posao „ledolomca“, kad su u pitanju najvažniji društveni problemi.

Što se prestojeće godine tiče, HHO procjenjuje kako Hrvatskoj prijeti politička destabilizacija, vezano uz provedbu očekivanih ekonomskih reformi za izlazak iz recesije, što će pred Odbor postaviti nove izazove u borbi za socijalna i egzistencijalna prava, ali na način kojim nećemo vezati ruke novoj Vladi u provedbi nužnih društvenih i gospodarskih reformi.

Očekujemo i negativnu atmosferu zbog zahuktavanja slučaja u kojem srpsko tužiteljstvo tereti Vladimira Šeksa, istaknutog dužnosnika HDZ-a, i još 40 suučesnika za ratne zločine u istočnoj Slavoniji. Kao što je poznato, Hrvatski sabor je u pokušaju sprječavanja suradnje Srbije i Hrvatske u procesuiranju osoba osumnjičenih za ratne zločine usvojio i poseban Zakon o ništetnosti pravnih akata bivše Jugoslavije, JNA i Srbije, popularno nazvan Lex Šex. HHO podržava najave nove Vlade da se taj nakaradni zakon stavi van snage i da se nastavi normalna suradnja pravosudnih institucija Hrvatske, Srbije i Bosne, u skladu s postojećim međunarodnim standardima i međusobnim ugovorima.

I da zaključim, HHO će, dakle, kao i do sada, voditi računa o interesima pojedinaca i manjina, jer je to temelj razumijevanja ljudskih prava. U tome smo dosada bili beskompromisni i nismo vodili računa o političkom oportunizmu. Tako će biti i ubuduće.