Prije 20 godina, negdje polovinom prosinca, u jednom zagrebačkom stanu, održan je inicijalni sastanak desetak entuzijasta, intelektualaca, koji su shvatili da se u Hrvatskoj osim lijepih stvari, koje su se dogodile padom totalitarnog sustava, dolaskom demokracije i uspostavom hrvatske države, događaju i one ružne, koje se nisu mogle naći na stranicama medija. Rat sam za sebe je negacija svih ljudskih prava. No upotreba rata za negiranje ljudskih prava i njihovo gaženje bila je signal za nas da i o tome treba progovoriti. Bilo je „stvari“ o kojima se takozvana oporba nije izjašnjavala jer to nije donosilo političke poene u borbi za vlast.

Hrvatska nije bila demokratski zrela, budući nije imala povijesnog iskustva u demokraciji. Jednako tako, ni mi, tadašnji inicijatori HHO-a, nismo imali velikih iskustava, ni znanja, o tome što su to zapravo ljudska prava. Konačno, tako je bilo u gotovo svim postkomunističkim državama. Disidentske grupe znale su u vrijeme komunizma što neće – diktaturu – i što hoće – demokraciju, slobodu i građanska prava. Mnoge su disidentske skupine osnivale odbore za ljudska prava, a neki od njih prerasli su čak i u političke stranke. To su tada bili zameci onoga što će se kasnije nazvati civilnim društvom. Nasuprot njima tada se nalazila komunistička struktura necivilnog društva. Razvoj demokracije pojedinci iz necivilnog društva iskoristili su da bi izbornim pobjednicima ponudili iskustvo iz tehnologije vladanja.

Skupina osoba koja je utemeljila HHO bila je sastavljena od disidenata iz komunističkog vremena, pojedinaca sa kritičkom distancom prema režimu u vremenu komunizma, i od lijevih i desnih, ali koji su imali kritički odnos i prema onome što se događalo u ranim 90′. U ovih 20 godina kroz odbor je prošlo stotinjak osoba. Kao i svaka društvena skupina u turbulentnim tranzicijskim vremenima, bio je potresan sukobima, nesporazumima, kao i pokušajima obavještajnih službi da kompromitiraju i u krajnosti – unište. Ipak, usprkos svemu, Odbor je dao bitan pečat razvoju hrvatskog društva u cjelini, a posebno u sferi ljudskih prava.

Odbor se postupno artikulirao, učio i gradio vlastitu filozofiju ljudskih prava, ukorijenjen u naš hrvatski ratni realitet. Odrađeno je stotinjak projekata i objavljeno tridesetak knjiga. Održane su desetine okruglih stolova, ljetnih škola za edukaciju o ljudskim pravima za cijelu regiju. Kroz Odbor su prošle tisuće pojedinaca koji su zadnju utjehu tražili u HHO-u. Od deložacija i ratnih zločina, do današnje borbe protiv rasizma i divljaštava na nogometnim borilištima, prošli smo gorku školu vlastite autentičnosti i platili ceh, nerazumijevanju najvećeg djela javnosti za istinske ideje i praksu ljudskih prava. Kao prvi predsjednik Odbora, ali i njegov sadašnji predsjednik, dugujem zahvalnost svim članovima, svim našim zaposlenicima, suradnicima i volonterima, koji su svojim radom dali doprinos cjelovitosti mozaika koji se danas zove Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava.

HHO je uvijek bio nemirna, prijepornička institucija. Institucija koja se nije mirila s postojećim stanjem. Institucija koja je svoje spoznaje i znanje o ljudskim pravima, ali kroz kritički odnos, nudila svim vlastima s distancom nevladine udruge za ljudska prava. Trudili smo se ne dopustiti bilo kojoj vlasti da nas upregne u svoja kola. Uglavnom smo u tome uspijevali, a trudit ćemo se to i dalje. Želja nam je da i dalje budemo isto ono što smo bili i do sada – nemirna savjest hrvatskoga društva.

U HHO-u postoji svijest o tome da Odbor djeluje duboko u politici, ali kao nadpolitična i nadstranačka institucija. Zato su naši prijekori i prigovori često tvrdi i nemilosrdni. Mnogima se čini da svojim stavovima poneki puta djelujemo zagriženo. I možda su u pravu. U zemlji u kojoj ne postoji demokratska tradicija, u kojoj si političari dopuštaju neviđenu količinu bahatosti i arogancije potrebno je stalno upozoravati na proceduru i imati hrabrosti zauzeti stav. Upozoravati na finese demokratskog djelovanja koje čine smisao i srž demokracije i ne popuštati relativiziranju. Bahatost i arogancija, te zloupotreba moći i vlasti, danas su jedan od najvećih problema hrvatske političke elite. Nedopustivo je da političari zloupotrebljavaju javne govornice na svim nivoima za osobne obračune i uvrede s političkim neistomišljenicima ili medijima i da se to dopušta. No, nije to problem samo političke elite, nego i svih nositelja društvene, ekonomske i političke moći koji još ostaju zarobljeni u onom mentalitetu necivilnog društva.

Taj pogubni mentalitet posebno dolazi do izražaja u medijima u kojima glavnu riječ i danas vode pojedinci koji su vitlali batinom još u komunističkom medijskom prostoru. Ali, pri tom ne treba zaboravljati ni novostvorene moćnike u medijima – od vlasnika do urednika, koji ne brinu o profesionalnom pristupu u informiranju javnosti, nego su postali produžena ruka interesnih i političkih skupina koje dominiraju sveukupnim hrvatskim prostorom. Njihova je politika bila uvijek samo jedna: služiti moćnicima. Krajnji učinak onoga što se tu događa vidljiv je u događanjima na javnoj televiziji i radiju – namjerno nisam rekao Hrvatskoj. Tamo su, na temelju laži, izmišljotina i denuncijacija, pometeni brojni novinari. I to na takav način da su upravo takozvane institucije civilnog društva, od Hrvatskog novinarskog društva, Kuće ljudskih prava, ali i stotinjak udruga koje danas slove kao civilno društvo u Hrvatskoj, radili na izvršenju političkog samoubojstvo tog takozvanog civilnog društva. Oni su bili glavni protagonisti izbacivanja civilnog društva iz upravljanja HRT-om i izručili HRT politici koja je sada nad njom potpuno preuzela vlast. Danas se često čuju prigovori da je u Hrvatskoj medijsko stanje gore nego ranih 90′. No, danas se novinare ne izbacuje iz medija zbog „nečiste krvi“ ili pak ideološke nepodobnosti. Postupci eliminacije puno su suptilnije, a cenzura i autocenzura postali su oblik razmišljanja i djelovanja.

Jedan od temeljnih i najvažnijih problema našeg društva je i sve veći gubitak stečenih socijalnih prava. Razumijemo težinu gospodarskih prilika, razumijemo i pozive sindikatima na razum u sagledavanju mogućnosti ostvarenja pojedinih socijalnih prava, ali ne želimo i ne smijemo prihvaćati aroganciju vlasti. Formalno, ona je socijal-demokratska, ali, skrivajući se iza sintagme o teškom nasljeđu bivše vlasti zapravo pokušava dokinuti većinu socijalnih prava koje su sindikati do sad ostvarili. Sfera socijalnih i medijskih prava zapravo govore o cinizmu odnosa prema ljudskim pravima.

Neosporna je činjenica da su u brojne hrvatske zakone pod prijetnjom europske batine ugrađene mnoge vrednote i vrijednosti ljudskih prava. No, jednako tako je vidljivo da se teška situacija zlorabi za restrikciju tih istih usvojenih prava u praksi. Parafrazirajući jednog pjesnika mi se možemo pitati čemu ljudska prava u oskudnom vremenu, ali ljudska prava modernog društva su pluća bez kojih se ne može disati. Zaboravimo li ljudska prava, zagušiti ćemo se u vlastitoj ogorčenosti koja nužno dovodi do frustracija, kako socijalnih, tako i nacionalnih.

HHO se u protekloj godini suočavao s brojnim problemima i o njima javno progovarao kroz svoje izjave i brojne dokumente. Posebno smo se angažirali u pokušajima suzbijanja divljaštva, rasizma, šovinizma, seksizma i mnogih drugih pojava na našim nogometnim stadionima, a po čemu je Hrvatska nažalost poznata u svijetu. Taj je projekt još u začetku, još je u svojoj početnoj fazi. Cilj nam je bio upozoriti javnost upravo na stvarni sadržaj onoga što se događa na našim sportskim borilištima. No, nažalost najveći dio javnosti nije shvatio koliko je važno ukazivati na nesportsko ponašanje publike na stadionima, te se okomio se na nas kao na nosioce loših vijesti. Dapače, bilo je i onih „genijalaca provincijalnog tipa“, koji su tvrdili kako objavljivanjem sadržaja onoga što se događa na stadionima mi zapravo podstičemo na divljaštvo i zločin iz mržnje! Tome doista ne treba komentara.

Međutim, to nas je podsjetilo na vremena kada smo se 90′ godina bavili problemom ratnih zločina na oslobođenim teritorijima Hrvatske. Optužbe su bile slične, ali i podjednako neutemeljene. Hrvatska se, međutim, kada je riječ o ratnim zločinima još uvijek bavi sama sobom. Oslobađajuća presuda hrvatskim generalima u Haagu stvorila je novu atmosferu. Veliki dio javnosti hašku presudu doživljava kao aboliciju za sve zločine koji su se dogodili poslije akcije Oluja. Sama činjenica da do danas nitko nije procesuiran za ratni zločin počinjen nakon Oluje, najbolje govori o stvarnom odnosu hrvatskog društva prema tom razdoblju prošlosti. Izražavamo skepsu da bi se u odnosu na taj problem nešto bitno moglo promijeniti u hrvatskom društvu. Ne zato što nema političke volje u strukturama vlasti, nego zato što hrvatsko društvo neke stvari jednostavno želi ostaviti iza sebe. Znači li okretanje budućnosti ujedno i zaborav prema „kolateralnim“ žrtvama posljednjeg rata pokazat će vrijeme. No, jedino onaj način razmišljanja, po kojem će sve žrtve, bez obzira na nacionalni, vjerski ili bilo koji drugi predznak, biti jednako tretirane od hrvatskih vlasti, ali i od društva u cjelini, predstavlja put u budućnost u kojem će biti moguće dugoročno pomirenje među pojedincima, narodima i državama na ovim prostorima.

Na koncu želim naglasiti jednu prevažnu stvar za današnji politički trenutak Hrvatske. Smatram, da HHO ima najviše prava govoriti o ratnim zločinima počinjenim s hrvatske strane budući smo se za razliku od postratnih profitera koji to čine danas, bavili tim problemom onda kad se na počinjene zločine iz vjerstva nitko nije obazirao, a nas su progonili kao nositelje loših vijesti i hrvatske izdajnike. Upravo stoga, smatramo svojom moralnom obvezom postaviti pitanje na koji će način hrvatski građani biti obeštećeni zbog progona Europske unije prema hrvatskoj državi, a koji je temeljen na priči o nesuradnji s Haškim sudom zbog topničkih dnevnika i slučaja Gotovina. Odlukom ad hoc tribunala za bivšu Jugoslaviju, Ante Gotovina i drugi, proglašeni su nevinima. Priča o topničkim dnevnicima prestala je postojati, pa se čini da nikada nije ni bila relevantna, već je bila samo sredstvo političkog pritiska i ucjene.

Nije li sadašnje inzistiranje Europske Unije na procesuiranju ratnih zločina u Hrvatskoj, kao preduvjetu za ulazak u punopravno članstvo, nastavak iste politike drugom retorikom. Mi tu logiku i retoriku snažno odbacujemo. Imamo povjerenja u institucije hrvatske pravne države – MUP, DORH i sudove, da će u mjeri, u kojoj je to moguće i zakonito, doista nastojati procesuirati ratne zločine. Međutim, iz iskustva našeg rada 90-ih, svjesni smo činjenice da su materijalni dokazi uglavnom uništeni već prvih mjeseci poslije Oluje, a da svjedoci sve više „gube pamćenje“. To sve skupa prijeti smanjivanjem prostora za objektivna, na zakonima i dokazima utemeljena, suđenja. Stoga će HHO u svom djelovanju i dalje pomno pratiti rad hrvatskih pravosudnih institucija.