Izjavu Komisije HBK Iustitia et pax o netrpeljivosti prema katolicima u RH primili smo s iznenađenjem, tim više što HHO kao nevladina udruga za ljudska prava nikad nije zabilježila ni jedan slučaj koji bi opravdao ovakvo obraćanje Komisije javnosti. Izuzetak je pismo udruge “Vigilare” upućeno predsjedniku saborskog Odbora za informiranje Staziću i Pučkom pravobranitelju Malčiću, kojim prosvjeduju zbog uvredljivog priloga na HRT-u na Uskrs 2010., i zbog vrijeđanja Pape Benedikta XVI. Jednako tako, zbog teksta na Indexovu portalu: “Dragi biskupe Lastan, činim li grijeh ako šamaram majmuna?”.

HHO je, međutim, zabilježio brojne slučajeve kršenja ljudskih prava manjinskih skupina i pojedinaca u Hrvatskoj koje su podržavali pojedini svećenici i samoproglašeni „katolici“. Najdrastičniji primjer javne masovne diskriminacije druge vjerske skupine u Hrvatskoj – pravoslavne, jest poskakivanje hrvatskih nogometnih navijača na utakmicama (pogotovo na europskom nogometnom prevenstvu u Beču), uz klicanje „tko ne skače taj je pravoslavac“. Zabrinjavajuće je što prilikom mnogih rasističkih, pa i fašističkih manifestacija njihovi protagonisti (zlo)upotrebljavaju simbol svih kršćana – križ.

Objektivan promatrač mora konstatirati da Katolička crkva u Hrvatskoj uživa mnoštvo društvenih i materijalnih povlastica, koristeći činjenicu da se većina građana u Hrvatskoj deklarira katolicima.

Komisija izražava „zabrinutost zbog sve učestalijeg izražavanja i otvorenijeg iskazavanja netrpeljivosti i nasilja prema katolicima u RH”. Nije nam poznato kada je i gdje netko upotrijebio nasilje (silu) prema katolicima u Hrvatskoj. Sa stajališta teorije i prakse ljudskih prava, nepojmljivo je da većinska skupina, koja čini 80 do 90% populacije, može u demokratskom društvu biti diskriminirana od članova te iste populacije. To bi značilo da katolici sami sebe diskriminiraju, pa bi onda to trebao biti problem prije svega Crkve, a ne Države, napose u državi koja je prema Ustavu sekularna.

Komisija javnosti nije podastrla ni jedan konkretan dokaz kojim bi potkrijepila svoje tvrdnje. Nepojmljivo je na koji to način 20% građana nekatolika može imati tako veliku prevlast u demokratskom društvu da može diskriminirati katoličku većinu. To je moguće jedino ako se kritičke primjedbe na ponašanje Crkve, njezinu nevjerodostojnost i neispunjavanje njenog poslanja smatraju netrpeljivošću i nasiljem. Za Crkvu i za društvenu zajednicu u cjelini bilo bi puno korisnije i doličnije da Komisija odgovori na te kritike, a ne da traži zaštitu državnih tijela.

Neosporna je činjenica da su građani Hrvatske svakodnevno izloženi medijskom nasilju, govoru mržnje, kao i govoru iz mržnje. Činjenica je također da su vjerske vrednote, čak i svetinje, svakodnevno izložene poruzi, omalovažavanju i vrijeđanju, kako one katoličke, tako islamske, i sve druge. Slažemo se s Komisijom da je nesnošljivost prema katolicima i njihovim vjerskim uvjerenjima „baštinjena iz vremena komunističkog totalitarizma i da nikada nije u potpunosti nestala“. No nisu samo katoličke vrijednosti i katolici kao pojedinci i predstavnici crkvenih i vjerskih institucija izloženi vrijeđanju i poruzi. To, na žalost, doživljavaju i druge organizacije, državne i druge institucije, političke stranke, nevladine udruge, manjinske skupine, ali također i pojedinci – građani. Svjedoci smo svakodnevnog stigmatiziranja, vrijeđanja, klevetanja i ponižavanja pojedi-naca, njihovih obitelji, djece i njihove rodbine, sa ciljem podizanja tiraže ili pak povećanja gledanosti i slušanosti. Sve to prečesto se čini senzacionalistički, skandalima, izmišljanjem, lažima i proizvodnjom slučajeva. To je, na žalost, usputna pojava u većini demokratskih društava. To je cijena slobode izražavanja, ceh koji demokratska društva plaćaju demokraciji. Demokraciju je moguće i zloupotrijebiti, no pitanje je kako odgovoriti na takve zloupotrebe.

Komisija čak na četiri mjesta u Izjavi traži od države da intervenira, tj. poziva njene represivne organe (policiju, DORH, sudove?) da reagiraju „po službenoj dužnosti“. Ovaj zahtjev pokazuje da ni članovi Komisije nisu potpuno imuni na mentalitet „baštinjen iz vremena komunističkog totalitarizma koji nikada nije u pot-punosti nestao“, tražeći kriminalizaciju slobode mišljenja i izražavanja.

HHO se protivi ovom pozivu držeći da se radi o ponovnom pokušaju uspostavi “verbalnog deliktka” koji bi državnim institucijama (policiji i DORH-u) dao ovlasti arbitriranja u pitanjima koja se odnose na slobodu izražavanja. Ustavno-pravni sustav RH daje mogućnost svakom pojedincu i instituciji da privatnom tužbom reagiraju na uvrede i klevete, pa se to odnosi i na Katoličku crkvu u cjelini i na njene vjernike. Povijesno nas iskustvo uči da represija države nad ljudskim pravima i slobodama ne daje dobre rezultate.

Katolici, kao i svi drugi vjernici, slobodni su u očitovanju i življenju svoje vjere i izricanju svojih vjerskih uvjerenja, ne samo zato što im to jamče Ustav, zakoni i brojni međunarodni dokumenti. Upravo stoga stječe se dojam da Komisija ovom Izjavom, na temelju izmišljene diskriminacije katolika, traži dodatne privilegije za katoličke vjernike, i to baš u predizborno vrijeme. Uz to, Izjavu doživljavamo i kao oblik pritiska na saborske zastupnike – vjernike da prilikom glasovanja o promjenama Kaznenog zakona podrže prijedlog o ponovnoj kriminalizaciji klevete.

Znakovito je da se Komisija, kao što je to nekada činio i pok. predsjednik Tuđman, obraća samo „Hrvaticama i Hrvatima“, pozivajući ih “da hrabro u javnosti iznose svoje stavove o raznim temama”. U Hrvatskoj kao građanskoj državi postoje i drugi građani – katolici koji nisu Hrvati. Stoga ovaj dio Izjave sa stajališta ljudskih prava držimo diskriminacijskim.

Odbor je posebnu pažnju posvetio „dodatnim“ pojašnjenjima Izjave koje je iznio tajnik Komisije Gordan Črpić. On, naime, u ime Komisije (znači li to i u ime crkvene hijerarhije u cjelini?) tvrdi „da bi u Saboru 80% zastupnika trebali biti katolici, isto toliko na javnoj televiziji i u drugim poduzećima i javnim ustanovama“ (da li i u policiji, carini, gradskoj kanalizaciji, čistoći, itd.). Prema našim saznanjima, čak više od 80% saborskih zastupnika deklariralo se katolicima. To što se Komisiji čini da se to ne vidi iz njihovog djelovanja problem je unutarcrkvene hijerarhije i njihovog doživljavanja i poimanja življenja katoličke vjere. Nezadovoljstvo katoličkog klera i hijerarhije postupcima i ponašanjem građana vjernika-katolika može biti samo predmetom internih rasprava sa stajališta unutar crkvene discipline. To sasvim sigurno ne može biti predmetom propitkivanja od strane hrvatskog društva kao cjeline. Saborski zastupnici ne reprezentiraju vjerske organizacije nego političke stranke i biraju se na temelju političkih programa, a ne vjerskih opredjeljenja

Podsjećamo da je prema nauku Katoličke crkve mjerilo nečije pripadnosti katolištvu i katolicizmu njegova savjest, življenje i djelovanje u skladu sa savješću. Pokušaj propitkivanja „kvalitete“ nečijeg katolištva i katolicizma držimo pokušajem arbitriranja dijelova hijerarhije i pojedinaca unutar Crkve nad životom pojedi-naca i nasiljem nad savješću, što je protivno hrvatskom Ustavu i zakonima, te predstavlja grubo kršenje ljuds-kih prava.

Konačno, znakovito je da Komisija u Izjavi kaže kako “namjerno nije koristila izričaj „govor mržnje“ budući ovu sintagmu drži bezsadržajnim i jezičnim neologizmom kojim određene skupine opravdavaju vlastite napade na one s kojima ne dijele isto mišljenje.“ Sintagme „govor mržnje“ i „govor iz mržnje“ univerzalne su civilizacijske vrednote, koriste se u međunarodnom pravu i komunikaciji i prihvaćene su kao uvriježeni termini koji označavaju diskriminaciju većine prema manjini i pojedincu. Neprihvaćanje ovog termina od strane jedne univerzalne institucije utemeljene na univerzalnim vrednotama govori sama za sebe o pravom karakteru i namjeri Izjave Komisije HBK Iustitia et pax.

Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik