Izjava broj 13. – O slučaju Vesne Očak-Sekulić

Vlada RH na zahtjev Europske unije usvojila je program suzbijanja diskriminacije za nadolazeće petogodišnje razdoblje. Posebna pozornost u vladinom dokumentu posvećena je problemu osoba s invaliditetom s obzirom na činjenicu da u Hrvatskoj ima oko 600 tisuća invalida od kojih je veliki broj vezanih uz invaliditet donjih ekstremiteta.
Hrvatskome helsinškom odboru za ljudska prava (HHO) se obratila gospođa Vesna Očak-Sekulić iz Zagreba, Medulićeva ulica 26, invalidna osoba kojoj je utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja od 70%, za donje ekstremitete. Također joj je prošle godine učinjena operacija na srcu ugradnjom srčanog zaliska, a dijagnosticiran joj je aktivni ulkus želuca. U otpusnom pismu (Kliničke bolnice Dubrava) predlaže joj se da ne koristi stepenice.
Gospođa Očak-Sekulić živi na 2. katu stambene zgrade Medulićeva 26 u kojoj nema ugrađenog lifta i jedini pristup stanu je stubištem s visokih šezdeset stepenica. Stoga je, zbog osiguranja nesmetanoga pristupa i kretanja do vlastitog prostora za stanovanje te sudjelovanja i osiguranja prava na slobodno kretanje, dakle na normalan život bez ograničenja, gospođa Očak-Sekulić kao investitor zatražila je od Gradskog ureda za prostorno uređenje i izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet izdavanje građevinske dozvole radi postavljanja invalidske platforme na dvorišnoj strani zgrade Medulićeve 26. U toj se zgradi na 2. katu nalazi njezin stan. Gradske vlasti dopustile su montažu invalidske platforme. Na to su se rješenje žalili stanari, no Ministarstvo graditeljstva žalbu je odbilo čime je dozvola postala pravomoćna i ovršna.
U siječnju 2017. suvlasnici stambene zgrade Medulićeva 26, podnijeli su Upravnom sudu upravnu tužbu protiv Ministarstva graditeljstva osporavajući dozvolu. Upravni sud u Zagrebu u rekordnom roku izdaje rješenje kojim zabranjuje montažu invalidske platforme – bez prava na žalbu!! Takav postupak potvrđuje da u Hrvatskoj nije zaživjela kultura vlasništva. U članku 31. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima određeno je „da se vlasnik, a ni itko drugi ne smije služiti svojim pravom s jedinim ciljem da drugome šteti ili ga smeta“, a u članku 82. stav 3. da “suvlasnici ne mogu zabraniti izvođenje radova kojima se osigurava nesmetan pristup, kretanje i rad osobama smanjene pokretljivosti”. Očigledno je da u Upravnom sudu, što proizlazi iz hitnosti rješenja bez prava žalbe, ne poznaju ove zakonske odredbe, ili ih poznaju, ali iz nama (ne)poznatih razloga ne primjenjuju.
Ne ulazeći u meritum stvari spomenutog slučaja i ne sugerirajući rješenje, HHO, svjestan na slučaj gospođe Očak-Sekulić nije iznimka nego nažalost česta pojava, ovim primjerom želi upozoriti javnost i sve nadležne institucije, na obvezu brzog postupanja temeljem principa pozitivne diskriminacije kad su u pitanju invalidi.
Vodeći se spomenutim načelom, a u skladu sa svojom uobičajenom praksom, HHO se obratio Upravnome sudu u Zagrebu, ukazujući na zakonske okvire i europsku praksu. Upozorili smo predsjednicu Suda na moguću ugrozu ljudskih prava kao i prava invalidnih osoba. Ukazali smo predsjednici Suda Meri Dominis-Herman na sporost postupka što je u suprotnosti s Europskom konvencijom o ljudskim pravima, te vezano uz zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, a u suprotnosti je i s hrvatskim zakonima. Riječ je o tome da svako odugovlačenje postupka dodatno ugrožava zdravlje invalidnih osoba u ovom slučaju izravno gđe Očak-Sekulić. Gđa Očak-Sekulić obratila se brojnim institucijama u RH od Ministarstva pravosuđa, Saborskog odbora za zakonodavstvo, Pravobraniteljice osoba s invaliditetom do nevladinih udruga.
Na sve zahtjeve institucija za ubrzanjem postupka u predmetu gđe Očak-Sekulić predsjednica Suda odgovorila je, da su sada na redu u Upravnom sudu predmeti iz 2015. godine, pa bi rečena gđa Očak-Sekulić mogla doći na red tek za dvije do tri godine. Svjesni smo činjenice da sudovi postupaju temeljem načela vremenskog prispjeća predmeta, no ovdje se ne radi o običnoj građevinskoj dozvoli nego o invaliditetu i zdravlju uopće s mogućom životnom ugrozom.
Upozorili bi sud na članak 8. Zakona o upravnim sporovima koji određuje sudovima da su dužni postupati „brzo i bez odugovlačenja“ te „onemogućiti svaku zloporabu prava stranaka i drugih sudionika u sporu, te donijeti odluku u razumnom vremenu“. Razumno vrijeme nije prosjek niti statistički podatak, nego questio facti, a ovdje je to žurno zbog zdravstvenog stanja.
HHO, zbog navedenog, smatra potrebnim izraziti negodovanje birokratskom bešćutnošću čelnice jedne tako visoke sudbene institucije koja nam, ne ulazeći u meritum problema, odgovara kako HHO nije (temeljem Zakona o sudovima) stranka u sporu. Znamo i bez te napomene (argumenata!?) da nismo stranka u sporu, ali zadatak i dužnost nevladinih udruga za ljudska prava je upozoravati nadležne institucije u RH na moguće kršenje ljudskih prava pojedinaca i propuste u proceduri. Ovo je prvi puta u radu HHO-a da smo od jedne sudske institucije dobili ovakav nepojmljiv birokratski odgovor.
Ovakav paušalni, neargumentirani odgovor predsjednice Suda od koje bi svaki ojađeno i nemoćni građanin trebao dobiti izraz razumijevanja i potporu u okvirima zakona ne samo da izaziva nevjericu, nego pobuđuje i sumnju u nepristranost i objektivnost u vođenju sudskih sporova. Pogotovo s obzirom na neobično i nezakonito ponašanje sutkinje Tamare Bogdanović koja, kako proizlazi iz pojedinih dopisa tužiteljima daje izravne instrukcije kako postupati u daljnjem postupku što je u suprotnosti sa zakonom! No, to je već posao za pravosudne inspekcije, kojima ćemo dostaviti materijale i potkrijepiti ih činjenicama koje ukazuju na notorne slabosti pravosudnoga sustava o čemu u posljednje vrijeme svjedoče izjave s najviših mjesta u RH i EU.

Za HHO:

Ivan Zvonimir Čičak
predsjednik