Ponedjeljak, 2. veljače 2009.

Ocjena suglasnosti s Ustavom - Zakon o golf igralištima

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

10000 ZAGREB

TRG SVETOG MARKA 4

Predlagatelj: HHO

Na temelju članka 38. stavak 1. a u vezi sa člankom 55. stavka 3. al. 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske podnosi

NASLOVU

PRIJEDLOG ZA POKRETANJE POSTUPKA ZA OCJENU

SUGLASNOSTI S USTAVOM

i poništenje Zakona  o igralištima za golf (NN 152/08) u cijelosti, jer je isti suprotan čl. 3, čl. 14, čl. 48, čl. 49, čl. 50 i čl. 82  Ustava Republike Hrvatske.

Prilog: prijepis Zakona o igralištima za golf (NN 152/08)

Hrvatski sabor je na sjednici 15. prosinca 2008. donio Zakon o igralištima za golf, koji je stupio na snagu 2. siječnja 2009.

Predlagatelj smatra da je predmetnim ZAKONOM izvršena osobito teška povreda Ustava Republike Hrvatske i interes pravne sigurnosti, time što se njime pojedinci (u konkretnom slučaju investitori izgradnje golf igrališta) stavljaju u povoljniji pravni položaj od ostalih pravnih subjekata.

Naime, predmetnim je ZAKONOM omogućeno investitorima izgradnje igrališta za golf da pod povoljnijim uvjetima mogu pribavljati zemljišta za izgradnju golf igrališta i to ne samo za igrališta za golf u užem smislu, nego i za izgradnju svih ostalih pratećih sadržaja.

Dokaz: članak 11 i 13

članak 11.

„Republika Hrvatska , jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe koje su u njihovom vlasništvu ili su od njih osnovane, dužne su na zahtjev investitora koji je vlasnik zemljišta, po tržišnoj cijeni prodati bez provedbe javnog natječaja dio zemljišta potrebnog za formiranje neizgrađene građevinske čestice kojoj je u skladu s lokacijskom dozvolom ili urbanističkim planom uređenja planirana izgradnja građevina iz članka 2. podstavka 2. ovog Zakona, ako taj dio ne prelazi 30% od ukupne površine na kojoj se planira izgradnja igrališta za golf.“

članak 13.

„(1) Vlada Republike Hrvatske donosi uredbu kojom se uređuju minimalni standardi, sadržaji i uvjeti za golfsko igralište u skladu sa smjernicama iz članka 3. stavka 1. ovoga Zakona, te mjere, kriteriji, nositelji, način utvrđivanja tržišne cijene, pravo građenja, rokovi, postupak, način kontrole i druga važna pitanja koja se odnose na realizaciju projekata izgradnje i gospodarskog korištenja  igrališta za golf na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, te pravnih osoba koje su u njezinom vlasništvu ili su od nje osnovane.

(2) Vlada Republike Hrvatske će na svaki način, a naročito planiranjem i izgradnjom infrastrukture, podržavati razvoj izgradnje igrališta za golf.“

Iz navedenih članaka vidljivo je da investitor ne samo da pod povoljnijim uvjetima može pribaviti određene površine zemljišta potrebnog za izgradnju igrališta za golf nego i utvrđivanje tržišne cijene po kojoj to zemljište pribavlja, ne počiva na odnosu ponude i potražnje na tržištu u određenom trenutku.

Naime, utvrđivanje tržišne cijene, kako je to predviđeno člankom 13. predmetnog Zakona, u odnosu na zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske te pravnih osoba koje su u njezinom vlasništvu ili su od nje osnovane, pridržano je Vladi Republike Hrvatske.

Prema članku 35. stavku 7. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, tko god odlučuje o općim dobrima ili o stvarima u vlasništvu Republike Hrvatske ili njima upravlja, dužan je postupati kao dobar domaćin i odgovara za to.

Nadalje, člankom 48. Ustava Republike Hrvatske zajamčeno je pravo vlasništva.

Vlasništvo obvezuje.

Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru.

Isto tako člankom 49. Ustava Republike Hrvatske poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske.

Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu.

Člankom 50. Ustava Republike Hrvatske propisano je da je zakonom moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti.

Slijedom navedenoga, pridržavanje Vladi mogućnosti da prema svojoj diskrecijskoj ocjeni određuje način utvrđivanja tržišne cijene, ukoliko on ne počiva na temeljima ponude i potražnje u određenom trenutku na tržištu, nije samo suprotno naprijed navedenim ustavnim odredbama nego i Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, članku 391. stavku 4. (NN 91/96, 68/98 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08) i članku 33. stavku 2. Zakona o izvlaštenju (NN 35/94, 112/00, 114/01, 79/06).

Isto tako valja  potencirati i povoljniji položaj investitora glede gustoće izgrađenosti građevina na ukupnoj tlocrtnoj površini na kojoj se planira igralište za golf, jer je prema članku 52. stavku 4. al. 1. Zakona o prostornom uređenju i gradnji (NN 76/07), kao specijalnom propisu koji uređuje materiju građenja, dopuštena gustoća izgrađenosti do 10 % , a člankom 3. stavkom 2. predmetnog Zakona to je 25%.

Privilegirani položaj investitora proizlazi i iz odredbe članka 5. predmetnog Zakona, kojom odredbom je propisano da se u postupku izdavanja lokacijske dozvole za izgradnju igrališta za golf u užem smislu utvrđuje obuhvat zahvata u prostoru, dok se člankom 8. Zakona o prostornom uređenju i gradnji, prostorno uređenje temelji na sveobuhvatnoj prirodi prostornog planiranja u odnosu na planiranje pojedinih gospodarskih područja, uvažavanju opće prihvaćenih načela zaštite prostora, znanstvenih i stručnih spoznaja i najbolje prakse te na poštivanju međunarodnih smjernica i dokumenata u području prostornog uređenja.

Isto tako člankom 13. istog Zakona propisano je da pojedinačni interesi ne smiju štetiti javnom interesu.

Prema članku 103. Zakona o prostornom uređenju i gradnji, svaki zahvat u prostoru provodi se u skladu s dokumentima prostornog uređenja, a lokacijska dozvola kao upravni akt mora biti u skladu s dokumentima prostornog uređenja, dokument prostornog uređenja užeg područja prema članku 60. stavak 1. mora biti usklađen s dokumentom prostornog uređenja šireg područja, a stavkom 5. istog članka određeno je, da u slučaju protivnosti odredbe dokumenta prostornog uređenja odredbi ovoga Zakona primjenjuje se odredba ovog Zakona.

Prema tome, odredba članka 5. predmetnog Zakona otvara mogućnost manipuliranja veličinom obuhvata zahvata u prostoru neovisno o dokumentu prostornog uređenja.

Valja konstatirati, u kontekstu naprijed navedenog, da odredba članka 3. stavka 1. predmetnog Zakona nije pravno utemeljena iz razloga što se ovom odredbom daje definicija igrališta za golf kao terena izgrađenog i pripremljenog u skladu sa smjernicama međunarodnih krovnih udruga igrača golfa, a te smjernice ne postoje. Postoji samo određena preporuka.

Evidentna privilegiranost investitora za izgradnju proizlazi iz odredbe članka 7. predmetnog Zakona.

Naime, stavkom 1. tog članka propisano je da se ugostiteljsko-turističke građevine namijenjene smještaju, osim hotela, mogu etažirati uz uvjet da se ne može mijenjati prostorno planska namjena tih građevina.

Međutim, člankom 71. stavkom 4. Zakona o prostornom uređenju i gradnji propisano je da se ugostiteljsko-turističke građevine namijenjene smještaju, između ostalih športske namjene, u izdvojenim građevinskim područjima ugostiteljsko-turističke namjene izvan naselja, ne mogu etažirati.

Kako je logično da se igrališta za golf, uglavnom, ne mogu graditi unutar građevinskih područja naselja s obzirom na njihovu površinu, to se radi o građevinama u izdvojenim građevinskim područjima ugostiteljsko-turističke namjene izvan naselja pa je odredba članka 7. stavka 1. predmetnog Zakona eklatantan primjer pogodovanja određenim investitorima, to tim više što se etažiranim jedinicama namjerava trgovati.

Da je tome tako svjedoči i navod u obrazloženju predlagača predmetnog Zakona uz ovaj članak koji glasi: „...s obzirom na moguću prodaju etažiranih građevina propisana je daljnja obveza investitora, odnosno upravitelja golf igrališta osiguravanja održavanja zajedničkih dijelova u tim građevinama, ...“

Člankom 10. stavkom 2. predmetnog Zakona propisano je da će se zahtjev za donošenje rješenja o stupanju u posjed nekretnina prije pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju odobriti, ako korisnik izvlaštenja podnese dokaz da je prijašnjem vlasniku isplaćena naknada sukladno posebnim propisima o izvlaštenju, odnosno da mu je navedena naknada stavljena na raspolaganje.

Ovdje valja reći da je institut stupanja u posjed prije pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju utemeljen posebnim propisom (Zakon o izvlaštenju) kao iznimna mjera i to radi hitnosti slučaja ili otklanjanja znatnije štete.

Prema tome, samo isplata naknade prijašnjem vlasniku, kako je to propisano navedenim člankom, omogućava investitoru bez dokazivanja postojanja hitnosti slučaja ili otklanjanja znatnije štete, ulaženje u posjed zemljišta prijašnjeg vlasnika u svakom trenutku u kojem to želi investitor (dakako, pod pretpostavkom da postoji prvostupanjsko rješenje o izvlaštenju koje nije pravomoćno).

Time se eklatantno krši odredba specijalnog zakona koja je kao odredba sui generis statuirana u daleko širem interesu nego što je to obeštećenje prijašnjeg vlasnika.

Stoga i odredba članka 15. predmetnog Zakona ukazuje na postojanje povrede ustavne odredbe o jednakosti građana pred zakonom.    

Već naprijed citirana odredba članka 11. predmetnog Zakona u sebi sadrži i suprotnost ustavnoj odredbi o zajamčenosti prava vlasništva (članak 48. Ustava Republike Hrvatske) te suprotnost članku 391. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Naime, pravne osobe u pravnom sustavu Republike Hrvatske mogu biti nositelji prava i obaveza.

Prema tome, one mogu biti i vlasnici nekretnine glede kojih, u izvršavanju svojih vlasničkih ovlaštenja, imaju pravo iste posjedovati, njih koristiti i upotrebljavati i njima raspolagati po vlastitom nahođenju (dakako, ako to nije protivno tuđim pravima i zakonskim ograničenjima).

Propisivanjem zakonske dužnosti prodaje nekretnine, bez obzira na to da li se ista prodaje putem natječaja ili ne, povrijeđeno je osnovno načelo suštine pravnog posla koje se temelji na suglasnosti obje ugovorne strane (prodavatelj i kupac).

U nedostatku suglasnosti, moguće je samo izvlaštenje pa se odredba članka 11. predmetnog Zakona, u odnosu na dužnost prodaje, ukazuje pravno nedopustivom (na temelju ove odredbe investitori izgradnje igrališta za golf bili bi privilegirani u odnosu na investitore izgradnje drugih vrsta građevina).

Ista odredba privilegira investitore igrališta za golf u dijelu kojim im se omogućava kupiti nedostajući dio nekretnine koji ne prelazi 30% od ukupne površine na kojoj se planira izgradnja igrališta za golf, jer se posebnim propisom (Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima člankom 391.) taj dio ograničava na 20%.

Konačno, odredbe članka 13. predmetnog Zakona sadržajno većim dijelom pridržavaju Vladi Republike Hrvatske pravo uređivati pitanja koja su, inače, po posebnom propisu (Zakon o prostornom uređenju i gradnji) u nadležnosti tijela državne uprave koja izdaju lokacijsku dozvolu (članak 103.).

Osim toga apsolutno nije jasno što bi zapravo trebao biti sadržaj uredbe uvažavajući i činjenicu da dio sadržaja uredbe ne bi smio biti sadržajem podzakonskog akta, već zakonskog.

Nedorečeno je ostalo pitanje ponašanja jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnih osoba koje su u njihovom vlasništvu ili su od njih osnovane za slučaj donošenja Uredbe Vlade Republike Hrvatske, jer se ista odnosi samo na zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske te pravnih osoba koje su u njezinom vlasništvu ili su od nje osnovane.

Imajući na umu sve naprijed navedeno, a napose činjenicu da se u konkretnom slučaju ne radi o pravnom području koje se mora urediti posebnim zakonom (igrališta za golf se mogu graditi na temelju već postojećih zakona), a očigledno je da se predmetnim Zakonom želi legalizirati već postojeće stanje u prostoru (započete izgradnje igrališta za golf čiji prateći sadržaji nisu pridržani pratećim sadržajima inistituta igrališta za golf-stambene zgrade i dr.) stvorit će se još veći pravni jaz (i potencirana privilegiranost) između investitora koji će graditi golf igrališta veća od 85 hektara u odnosu na one investitore koji (po važećim propisima) grade golf igrališta veličine do 85 hektara.

Inače, predmetni Zakon nije donesen po odgovarajućoj proceduri, naime, isti je donesen sa 72 glasa od 77 prisutnih zastupnika, dok je člankom 82. stavkom 2. Ustava RH, određeno da zakoni kojima se razrađuju Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode Hrvatski sabor donosi večinom glasova svih zastupnika.

Stoga, da bi se izbjegle neželjene pravne posljedice u primjeni predmetnog Zakona, koje uključuju, sasvim izvjesno, i podnošenje ustavnih tužbi, 

predlagatelj podnosi NASLOVU predmetni Prijedlog i predlaže da Ustavni sud pokrene postupak za poništenje predmetnog Zakona u cijelosti

U Zagrebu, 2. veljače 2009.                

                                                                                                    Za   HHO:

                                                                                                    Predsjednik,

                                                                                                    Ivo Banac