Vjera nije i ne može biti privatna stvar. I ta teza o tome da je Hrvatska sekularno društvo je naprosto glupost. Toga nigdje u svijetu nema, ni u jednom ustavu. – Ivan Zvonimir Čičak

Da postoji veza između politike i sporta ljudima s ovih prostora ne treba puno objašnjavati. Na zapadu (više kao oznaka mentaliteta, manje kao geografska) ekvivalent tom odnosu jest sprega sporta i biznisa. Ipak, koliko god to nama izgledalo neprirodno i nemoralno zapravo uopće ne treba čuditi i sasvim je prirodno. Imamo dva razloga te simbioze sporta i politike. Jedan se krije u ljudskoj naravi, a drugi iz čisto praktičnih razloga. Jer i sport i politika, kao uostalom i biznis, legitimni su i konstitutivni dijelovi ljudske naravi. To jest, nositelj svih tih društvenih pojava jest jedan te isti – čovjek. A on od sebe pobjeći ne može. Problem je kada dođe do poremećaja međusobnog odnosa tih konstitutivnih dijelova te nastanu razne devijacije i anomalije naravi što se potom očituje i na vidljiv, izvanjski način, a moguće i na čitavom društvu. A poremećaj je posljedica gubitka ravnoteže odnosno nastane nerazmjer tih dijelova naravi, te važnost, eksponiranost suviše pretegne na jednu (bilo koju) stranu. Pa tako ako suviše pretegne sport imamo onu „kruha i igara“ i fanatičan, pitanjem života i smrti obilježen odnos društva prema sportu. Ako politika prevlada imamo šablonizirane i ukalupirane sportaše i kolektive u službi vladajuće kaste, ideologije ili pojedinca. Prevlada li biznis imamo slučajeve gdje, u NBA na primjer, cijeli jedan sportski kolektiv iz ekonomskih razloga promjeni grad, a građani tog grada odjednom svim srcem navijaju za „svoj“ klub. Do slijedeće selidbe. Ova tri primjera bi bila praktični razlozi. No, iz toga se da razvidjeti kako se preko sporta mogu prepoznati mnoga, dobra ili loša, obilježja jednog društva i vlasti.

Još je Aristotel rekao kako je vrlina (talent) tek mogućnost koju „ostvarujemo prethodnim radom, a to je slučaj i sa svim drugim vještinama“, a te vještine „učimo na taj način što baš to radimo.“ Sport je sjajan primjer za to. Nogometaš ćete postati trenirajući i igrajući nogomet, sve ostalo je nadogradnja. Isto tako i skijaš, košarkaš, vaterpolist… Ali to je i zadaća politike jer se i država, kaže Aristotel, usavršuje na taj način „zakonodavci navikavanjem čine građane dobrima, i to je ustvari želja svakog zakonodavca.“ A vlasti koje tako ne čine „griješe, i po tome se razlikuje dobro državno uređenje od lošeg“ – zaključuje Aristotel. Pa kakvo je hrvatsko državno uređenje, ispunjava li politika tu svoju zadaću u Hrvatskoj, i sport svoju, te u kakvom su oni međusobnom odnosu kod nas reći će nam g. Ivan Zvonimir Čičak.

Kakvo je Vaše iskustvo po pitanju sporta, u smislu bavljenja i praćenja istoga?

Kad sam bio mlad, skijao sam pa sada vidite da ne mogu hodati! Igrao sam rukomet i uglavnom sam se sportom bavio do studija.

Vidio sam na stranicama HHO-a projekt „Izravna prevencija navijačkog nasilja“. O čemu se preciznije radi? Koji su ciljevi? I na koji način ih mislite ostvariti? Možete li zaista na ovaj način spriječiti nasilje?

To je projekt koji smo započeli prije 2,5 godine s ciljem da upozoravajući javnost s onime što se događa na stadionima pokušamo prevenirati takva događanja. Smatramo da roditelji moraju znati što im djeca rade na stadionima i da građani moraju znati što se viče i događa na stadionima. I zato smatramo da ćemo time senzibilizirati javnost. Mislim da smo donekle uspjeli, nismo u potpunosti zadovoljni, ali neke uspjehe smo polučili.

Što sve podrazumijevate pod navijačkim nasiljem?

Postoji konvencija o suzbijanju nereda na sportskim borilištima, a posebno što se nogometa tiče, iz 1986. Vijeća Europe koja obavezuje sve zemlje potpisnice uključujući i Republiku Hrvatsku koja je ratificirala taj dokument 1996. Nasilje na stadionu je: fizičko nasilje, piromanija, skandiranje bilo kakvih seksističkih, rasističkih, nacionalističkih, šovinističkih poruka itd. Dakle, sve ono što se u suvremenom svijetu smatra „neciviliziranim ponašanjem“.

Uključuje li to i nasilna ponašanja djelatnika u sportu? Naravno da prvo nam na pamet pada g. Zdravko Mamić, ali ima još primjera?

Statutom zakona je predviđeno da oni ne mogu obavljati funkcije, to piše u članku 13. Zakona o sportu. Također u Statutu Hrvatskog nogometnog saveza stoji da netko tko je osuđen prekršajno ne može tri godine obavljati funkcije. Da se razumijemo, g. Zdravko Mamić nije osuđen. Još nije ni prvostupanjski osuđen.

Joe Šimunić i „Za dom! Spremni!“?

„Za dom! Spremni!“ je upotrebljavan jedino u fašističkom Pavelićevom režimu. On ga je prvi počeo upotrebljavati 1936. u pismima koja je pisao iz mjesta Borgo Val di Taro gdje je bio u svojevrsnoj internaciji i nikada prije taj pozdrav nije nigdje upotrebljavan. Ne postoji povijesno uporište za tu tvrdnju.

Regionalna liga? Ista, ali bez Srba?

Ne može bez Srba. Svaki oblik organiziranja takvog natjecanja treba prepustiti prije svega sportskim organizacijama. Dvojim da je u ovoj situaciji kada još postoje ratne tenzije to izvedivo. Recimo u BiH gdje imamo tri naroda te utakmice su pravi pakao međunacionalne mržnje.

Gledao sam snimke SP-a 1966. koje je igrano u Engleskoj. Znači, samo 20-ak godina nakon Drugog svjetskog rata, a tisuće Nijemaca slobodno je došlo u Englesku bodriti svoju reprezentaciju. Na ovim prostorima to još nije moguće. Zašto?

Kada je završio II. svjetski rat ljudi su shvatili da tako dalje ne može. Kod nas to ljudi nisu još shvatili. Zapravo, kod nas još uvijek vrijedi parola: „Vidimo se u sljedećem ratu!“. I, nažalost, to je to.

Kako je s prevencijom nasilja u ostatku Europe?

Razlika u odnosu na nas je što ostatak Europe reagira žestoko, nemilosrdno i na tzv. način „bananiranja“ što znači da predsjednici klubova mogu danas nekome zabraniti doživotno dolazak na stadion zbog divljaštva. Drugo, postoji jedna presuda suda u Strasbourgu koja omogućuje vladi da zabrani svaku navijačku skupinu u čijem se djelovanju prepoznaje kontinuitet nasilja.

Je li nasilje na stadionima posljedica stanja u društvu ili sredstvo za proizvodnju takvog stanja u društvu?

To je pitanje što je prije kokoš ili jaje? Vrlo je teško reći, ali protiv obadvoga se treba jednako boriti. Mi se bavimo nasiljem na stadionima i to je naša preokupacija. Postoje druge institucije koje bi se trebale baviti nepravilnostima u sportu. Prije svega institucije vlasti i one to rade. I one sada nemaju nikakve primjedbe ni na naš nogometni savez, ni na Dinamo. Prema tome, zašto bi mi prihvatili nečije klevete i priče kad nemamo dokaza. Kada nam netko podastre dokaze, mi ćemo reagirati.

Mislite li da bi i mediji trebali na drugačiji način pristupati tim pojavama jer ovako samo daju preveliku pozornost svemu?

Ne preveliku pozornost, nego oni naprosto lažu. Kontinuirano lažu. Zapravo samo pale vatru i uživaju u tome. To je nezamisliva stvar. Pravo je pitanje, prisutnost govora mržnje u medijima. Vi naprosto čitate stvari koje nisu istinite. Ali oni to prodaju kao sigurno.

Koliko je sport na ovim prostorima bio korišten kao sredstvo političke propagande?

Ne samo da se koristio, nego se i koristi. Postoje ipak vlasti koje su energične. Evo, primjerice grčka vlada koja je prekinula prvu ligu zbog divljaštva. Vrlo energične mjere su i u Poljskoj, Turskoj… Loše je kad jedino policija mora uredovati, to nije dobro. Mi smatramo da treba prevenirati, upozoravati, utjecati i tu ključnu ulogu imaju mediji. Oni, nažalost, djeluju upravo obrnuto. Oni koriste sve te nepravilnosti za političke obračune sa svojim političkim neistomišljenicima.

Takva uloga sporta u smislu političke propagande, je li to znak nesređenog društva?

Apsolutno! Jedan od uzroka ovakva stanja je nesređena situacija u društvu tj. jedna gospodarska kriza. I onda ljudi traže neke ispušne ventile. Neki mladi to nalaze u tučnjavama po ulicama, a neki to nalaze na stadionima.

Koliko je sport doista pridonio promociji Hrvatske i koliko je stvarna uloga sporta općenito u promociji neke države?

Velika. Bio sam jednom u inozemstvu na utakmici i Davor Šuker je stajao u blizini i vidio sam kako mu ljudi prilaze i mole ga da se slikaju. Nisam mogao vjerovati koliko ljudi vani zna tko je Davor Šuker. Prema tome ljudi znaju za osobe, znaju za reprezentaciju. Zna se za hrvatsku reprezentaciju, zna se za Modrića, zna se hrvatske rukometaše, košarkaše… Doista jedan od načina da se država promovira je sport.

Koliko je sport važan u izgradnji društva?

Sport bi na određeni način trebao utjecati na mlade da se bave nekim sportom, fizičkom aktivnošću. Samo HNS ima registriranih 140 000 igrača. To je ipak velik broj mladih koji se bavi sportom. Njima su sportaši koji su postigli neke uspjehe očito uzori. Glavno je da mlade stimuliramo da se bave fizičkom aktivnošću da ne zakržljaju.

Uloga vjere u sportu i u društvu?

Radi se o tome da bi se vjerske institucije, katolička, pravoslavna crkva i ostale, morale više aktivirati u suzbijanju nepravilnosti i mržnje. To je zlo. Dok se oni ne uključe i dok oni ne krenu u borbu protiv toga bit će teško postići realne rezultate. A što se vjere tiče očito je kod mnogih igrača, a to vidimo i kod kršćana i kod muslimana, da to ljudima pomaže kod duhovne orijentacije, stimuliranja njihovih sportskih napora i to treba cijeniti.

Može li vjera biti privatna stvar?

Vjera nije i ne može biti privatna stvar. I ta teza o tome da je Hrvatska sekularno društvo je naprosto glupost. Toga nigdje u svijetu nema, ni u jednom ustavu. Nema ni jedne europske države koja je definirana ustavom kao sekularna država. Kod nas je samo razdvojena Crkva, religija od države, ali kako u jednoj katoličkoj zemlji s 90% katolika, u kojoj su državni blagdani Božić, Uskrs, Uskrsni ponedjeljak, Tijelovo, možemo govoriti o sekularnoj državi? Pa to je glupost!

Kako gledate na političke moćnike koji se osjećaju nedodirljivima, gotovo besmrtnima?

Ovako… Liječnici kažu da se protiv droge može boriti, ali protiv opijenosti politikom je nemoguće. To je najjača droga koja već dugo postoji.

Koliko je suvremeni sport odmaknuo od ideala sporta kao takvog? I koje su glavne anomalije današnjeg sporta?

Mislim da danas ne možemo odvojiti sport od biznisa. U procesu globalizacije sve je pretvoreno u biznis. Jedno je sport u starogrčkim vremenima, pa Cubertenova ideja olimpizma… Sve je to dovedeno u pitanje kroz povijest. Danas je sport to što je. Gdje ima novaca ima i uspjeha koji opet proizvodi novi novac.

 

Ilija Posavec

 

http://kultura-sporta.com/ks/index.php/intervjui/101-jedan-od-nacina-da-se-drzava-promovira-je-sport

11. ožujka 2015.