Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO) ovim putem i javno ističe kandidaturu:
Prof. dr. sc. JASNE OMEJEC
sutkinje i predsjednice Ustavnoga suda Republike Hrvatske
redovite profesorice Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
dobitnice nagrade Hrvatskoga helsinškog odbora za ljudska prava
Miko Tripalo za doprinos u zaštiti i promicanju ljudskih prava u Hrvatskoj
koji nadilazi profesionalne obveze i uobičajene standarde (10. prosinca 2013.).
Sutkinju Ustavnoga suda RH Jasnu Omejec ističemo, odazivajući se Pozivu Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskoga sabora, klasa: 021-13/16-08/05, urbroj: 6521-1-16-01 od 14. IV. 2016. (243) (“Narodne novine” broj 36/2016), kojim se udruge, ustanove i druge institucije pozivaju da predlože kandidate za izbor sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske.
HHO se time ujedno pridružuje i Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu koji je odlukom fakultetskoga vijeća od 27. travnja 2016. također predložio prof. dr. sc. Jasna Omejec za kandidatkinju u postupku izbora sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske. Odluka fakultetskoga vijeća Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu objavljena je na web stranici Fakulteta.
HHO smatra posebnom obvezom podržati prof. dr. sc. Jasnu Omejec s obzirom na činjenicu da je sutkinja Omejec ujedno dobitnica nagrade Hrvatskoga helsinškog odbora za ljudska prava Miko Tripalo za doprinos u zaštiti i promicanju ljudskih prava u Hrvatskoj koji nadilazi profesionalne obveze i uobičajene standarde od 10. prosinca 2013. (obrazloženje nagrade u privitku).
Svi relevantni podaci o kandidatkinji HHO-a (životopis, bibliografija, znanstveno-istraživački projekti, nastavna djelatnost, predavanja na skupovima, stručna djelatnost, intervjui i govori) dostupni su na adresi http://www.usud.hr/hr/predsjednik.
Za Hrvatski helsinški odbor
Ivan Zvonimir Čičak
Predsjednik
Privitak: Obrazloženje nagrade Miko Tripalo za doprinos u zaštiti i promicanju ljudskih prava u Hrvatskoj koji nadilazi profesionalne obveze i uobičajene standarde od 10. prosinca 2013.
Zagreb, 10. Prosinca 2013.
Obrazloženje nagrade Miko Tripalo za godinu 2013.
Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO) odlučio je ovogodišnju nagradu Miko Tripalo za doprinos u zaštiti i promicanju ljudskih prava u Hrvatskoj tijekom protekle godine, a koja nadilazi profesionalne obveze i uobičajene standarde, dodijeliti Ustavnome sudu Republike Hrvatske i svim njegovim članovima ponaosob. Ustavni sud RH pokazao je svojom djelatnošću da nije točna uobičajena percepcija tog suda koji se u većini medija opisuje kao puki servis za ispunjavanje želja vlasti ili vladajućih koji se mijenjaju parlamentarnim izborima. Neovisnost pozicije Ustavnog suda i dojam koji trenutačni postav ove institucije ostavlja u hrvatskoj javnosti, jača vjeru građana u djelotvoran nadzor nad djelovanjem svih triju grana državne vlasti. Ustavni sud je u protekloj godini jasno pokazao da brine o stanju vladavine prava i u zakonodavnom, i u političko-izvršnom i u sudskom području. Pokazao je sudski aktivizam kad je riječ o zaštiti demokratskih procedura i o zaštiti ljudskih prava i temeljnih osobnih, građanskih i političkih sloboda građana.
Lista važnih odluka koje je Ustavni sud donio ove godine vrlo je duga. Spomenut ću samo odluku o ukidanju odredbe Zakona o sustavu državne uprave, u kojoj je Ustavni sud utvrdio opće pravilo o načinu na koji se računa stupanje na snagu zakona i drugih propisa. Važno je i Izvješće broj: U-X-99/2013 od 23. siječnja 2013. u kojem je Ustavni sud upozorio na zabrinjavajuću pojavu u novijoj parlamentarnoj praksi prema kojoj postupak donošenja zakona po hitnom postupku postaje gotovo pravilo, a ne iznimka. Naglasio je da takva praksa narušava samu bit parlamentarizma i obezvrjeđuje značenje demokratskih procedura i obvezu njihova poštovanja te onemogućuje javne rasprave o bitnim društvenim pitanjima, slabeći time i osnove za razvitak i unapređenje dijaloške kulture bez koje ne postoji demokratsko društvo. Utvrdio je da se u postupcima donošenja zakona u Republici Hrvatskoj moraju poštovati standardi inherentni demokratskim procedurama, osobito široke javne rasprave, kao i duh parlamentarizma izražen u ustavnim postulatima o Republici Hrvatskoj kao demokratskoj višestranačkoj državi u kojoj je Hrvatski sabor predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti. Načelna stajališta o demokratskoj proceduri i nužnosti javnih rasprava pri donošenju propisa, izražena u tom izvješću, Ustavni sud je kasnije više puta primijenio na konkretne slučajeve, kao što su Kurikulum zdravstvenog odgoja ili peta promjena Ustava. Ustavni sud ove je godine reafirmirao i temeljno načelo vladavine prava, kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, zahtijevajući da se državni život ne temelji na arbitrarnosti, nego na unaprijed propisanim pravnim pravilima koja su opća, predvidljiva i za njihove adresate izvjesna u pogledu nastupajućih pravnih posljedica.
Ove je godine Ustavni sud uputio i na probleme vezane uz tzv. ustavne zakone koji se samo tako zovu, ali to zapravo nisu. Pokazao je institucionalnu odgovornost kad je u okviru svojih općih nadzornih ovlasti više puta promptno reagirao pokazujući smjer kojim treba provoditi narodni ustavotvorni referendum, pravodobno upućujući na učinke takvog referenduma.
Ustavni sud ove je godine postavio i zahtjev da inkorporacija zakonskih instituta u Ustav ne smije postati sistemska pojava jer je sistemska “konstitucionalizacija” zakonskih instituta u demokratskom društvu neprihvatljiva, s obzirom da se time podriva demokratsko načelo provjera i ravnoteža (checks and balances) te načelo diobe vlasti. Pozivajući se na stajališta Venecijanske komisije, podsjetio je da Parlament mora poštovati supremaciju Ustava te ustrajati na demokraciji, zaštiti ljudskih prava i vladavini prava te da je zadaća Ustavnog suda provoditi kontrolu parlamenta jer je ustavno sudstvo ključna komponenta provjera i ravnoteža u ustavnoj demokraciji.
Što se tiče ustavnih tužbi, podsjetio bih samo na dvije ovogodišnje odluke Ustavnog suda. U odluci Vanjak iz siječnja ove godine Ustavni sud se bavio propustom domaćih sudova da izvrše konačnu i obvezujuću presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Vanjak protiv Hrvatske. Sud je reafirmirao pravilo da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Europskom konvencijom o ljudskim pravima ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava, načelom ustavnosti i zakonitosti i načelom pravnog monizma. Istaknuo je da to pravilo ima ustavno značenje i da pridonosi promicanju zajedničkog europskog razvitka ljudskih prava i temeljnih sloboda. Provođenje u svakodnevni život Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama iz 1950. godine od strane pravnog sustava RH, a posebno od „ustavnog nadzornog organa“ – Ustavnoga suda, važno je za percepciju građana da u Hrvatskoj postoji institucija koja doista brine o vladavini prava, i iz čijeg djelovanja se vidi, prepoznaje i osjeća jačanje pravne države.
Konačno, u odluci M.B. iz rujna ove godine, Ustavni sud zaštitio je temeljno političko pravo podnositelja ustavne tužbe na javno okupljanje i mirni prosvjed jer je ukinuo presude prekršajnih sudova kojima je podnositelj bio proglašen krivim zbog remećenja javnog reda i mira tijekom građanskih prosvjeda u svibnju 2010. poznatih pod nazivom “Ne damo Varšavsku”. U toj je odluci između ostaloga postavio i pravilo da se pojam »mirni« (prosvjed) mora tumačiti tako da uključi i ponašanja koja mogu na određeni način smetati osobama koje se protive idejama ili tvrdnjama koje se na mirnom prosvjedu iznose, pa čak i ponašanja koja privremeno koče, usporavaju ili sprečavaju aktivnosti treće strane. Ustavni sud je utvrdio da je pravo na javno okupljanje jedno od temeljnih demokratskih prava usmjereno k izražavanju i promicanju političkih, socijalnih i nacionalnih uvjerenja i ciljeva te se kao takvo ne smije restriktivno tumačiti.
Dio hrvatske političke javnosti, vođen najčešće stranačko-političkom logikom, mnoge je odluke Ustavnog suda dočekao s neuobičajenom odbojnošću, nastojeći površnom argumentacijom dovesti u pitanje rad Suda u cjelini, osporavajući čak i njegovu stručnu utemeljenost. Istovremeno, velik dio ustavnih i pravnih stručnjaka, ali i ne samo njih, smatraju i javno ističu da je postojeći sastav Ustavnog suda najkvalitetniji koji smo do sada u Hrvatskoj imali. Dežurne kritičare u trenutačnim strukturama vlasti takve ocjene tjeraju da se počinju gotovo natjecati u napadima na instituciju Ustavnoga suda, što je u politički civiliziranom demokratskom svijetu upravo nepojmljivo. Srećom po ustavni i pravosudni poredak, njihovi napadi na Ustavni sud ne govore zapravo ništa o samome Sudu, o kvaliteti i pravnoj valjanosti njegovih odluka, nego oslikavaju mentalitet i poimanje tih kritičara koji, logikom naslijeđenom iz jednopartijske države, nekritičkim i neargumentiranim napadima ponižavaju jednu od ključnih institucija hrvatske države.
Naravno, svatko u svom radu može griješiti, pa tako i Ustavni sud. Predsjednica Ustavnog suda to stalno ističe u svojim javnim nastupima. U tom je kontekstu i Ustavni sud podložan kritici javnosti. Međutim, ta kritika trebala bi, po našem mišljenju, biti poduprijeta argumentima i činjenicama, što bi svakako pridonosilo kvaliteti rada Suda. Kritizerski, politički jednostrani način komunikacije, koji se zapaža u dijelu medija, pa čak i unutar izvršne vlasti, samo je nastojanje da se sruši ugled i snaga ove institucije hrvatske države, s očito prizemnim ciljem njezinog preuzimanja.
Ustavni sud RH ima i imat će podršku HHO-a u svome radu tako dugo dok će u njegovu radu vladati pravni, a ne politički argumenti, stručnost,samostalnost i neovisnost o bilo kojem segmentu vlasti ili neke druge interesne skupine. Ukoliko uočimo da iza njihovih odluka ne stoji stručnost i pravna utemeljenost, uz istinsku neovisnost, imat ćemo snage i javno progovoriti o tome, kao i o mogućim nepravilnostima, kao što smo to i do sada radili u odnosu prema drugim institucijama RH.
Konačno, valja naglasiti da je našoj odluci o dodjeli ovogodišnje nagrade za ljudska prava sucima Ustavnoga suda RH, na poseban način pridonijela i činjenica da je predsjednica Suda,prof.dr. Jasna Omejec, ove godine objavila opsežnu knjigu Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda za ljudska prava- Strasbourški acquis. Uz knjigu Vesne Alaburić, odvjetnice iz Zagreba, pod nazivom Slobodna izražavanja u praksi Europskog suda za ljudska prava, objavljene prije desetak godina, to su, prema našem mišljenju, dvije najvažnije knjige koje su do sada objavljene na hrvatskom jeziku oradu Europskog suda za ljudska prava i njegove prakse. To je posebno važno budući je Republika Hrvatska ugovorna stranka Konvencije, pa je i praksa njezinog suda obvezujuća za Hrvatsku, o čemu je već prije bilo riječi. Spomenute dvije knjige, gđe Jasne Omejec i gđe Vesne Alaburić, smatramo ne samo ugaonim kamenom, vezanim uz teorijske rasprave o praksi Europskog suda za ljudska prava, nego i obvezujućom literaturom Hrvatskoga helsinškoga odbora u njegovu daljnjem radu.